Jan-Werner Müller Savremena Evropa tvorevina je demohrišćana. To su arhitekte evropskih integracija i posleratnog atlanticizma. Imali su ključnu ulogu u oblikovanju ustavne demokratije kakva je prevladala na zapadnoj polovini kontinenta posle 1945. a koja se od pada Berlinskog zida 1989. postojano širila na istok. Najmoćnija ličnost evropske politike, nemačka kancelarka Angela Merkel je demohrišćanka kao i predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo i njegov upravo izabrani naslednik, Žan-Klod Junker. Na majskim izbrima za evropski parlament kontinentalna asocijacija demohrišćanskih partija – Evropska narodna patija (EPP) – osvojila je najviše mesta. Pa ipak, uticaj i koherentnost hrišćanske demokratije – i kao skupa ideja i kao političkog pokreta – poslednjih godina značajno slabe. Ovaj pad nije izazvan samo sekularnim zaokretom na kontinentu. Podjednaku važnost ima i činjenica da je nacionalizam, jedan od glavnih ideoloških neprijatelja demohrišćana, u usponu kao i da se smanjuje primarno glasačko telo pokreta, koalicija srednje i ruralne klase. Dok se širenje projekta evropske integracije suočava sa novim rizicima, njegov najvažniji jemac mogao bi se uskoro pokazati nesposobnim da ga odbrani. Religija starih vremena „Demohrišćanin“ je oznaka koja zvuči čudno uhu naviknutom na strogu razdvojenost crkve i države. Termin se prvi put pojavljuje posle Francuske revolucije, kada se povela žestoka borba za sudbinu Katoličke crkve u demokratiji. Tokom većeg dela 19. veka Vatikan je moderne političke ideje, uključujući liberalnu demokratiju, smatrao direktnom pretnjom po svoja osnovna učenja. Ali, postojali su i katolički mislioci koji su se slagali sa uvidom francuskog autora Aleksisa de Tokvila po kojem je, sviđalo im se to ili ne, trijumf demokratije u modernom svetu neizbežan. Takozvani katolički liberali gledali su kako da položaj religije u demokratiji obezbede ispravnom hristijanizacijom masa: na kraju, smatrali su, demokratija koju čine bogobojažljivi građani imala bi daleko bolje šanse za uspeh od one čiji su podanici sekualrni. Što je najvažnije, krajem 19. i početkom 20. veka i sam Vatikan je konačno shvatio prednosti učešća u demokratiji i odgajanja stranaka koje će braniti crkvene poslove. U početku je to išlo podmuklo – demohrišćanske partije su u suštini dejstvovale kao interesne grupe u okviru sistema čiji je legitimitet crkva i dalje odbacivala. Upotrebom termina „demokrata“ nisu nameravali da pokažu da su prihvatili reprezentativnu demokratiju, već je to radije bio znak ambicija prema običnom narodu. I danas je taj pristup očigledan u isticanju pojmova kao što su „narodni“ ili „narod“ u zvaničnim nazivima demohrišćanskih partija. Ove stranke su postale najjače u zemljama gde su crkva i država bile na ravnoj nozi. Nije bilo potrebe za hrišćanskom demokratijom u duboko katoličkoj zemlji kao što je Irska, recimo, ali nije uspela da pusti koren ni u Francuskoj, gde su katolici uzmicali pod žestokim napadima antiklerikalnih republikanskih vlada, i gde su stranke trošile sve svoje snage za potpunu promenu režima. Nasuprot tome, tamo gde su kulturni ratovi između sekularnih politika i crkve bili žestoki ali na kraju rezultirali remijem, poput Nemačke i takozvanih zemalja Beneluksa (Belgija, Holandija i Luksemburg), katolici su investirali u stvaranje partije. Vremenom su, kako je pokazao politikolog Statis Kalivas, lideri demohrišćanskih partija razvili sopstvene interese. Igra po pravilima demokratije donela je priznanje i resurse, i demohrišćani su konačno prihvatili političku participaciju kao legitimnu. Posle Prvog svetskog rata, kada se demokratija proširila čitavom Evropom, i Vatikan je popustio u izvesnoj meri: pošto je potpuno odbacio italijansku nacionalnu državu i zabranio katoličkoj crkvi da u njoj igra bilo kakvu ulogu (čak je zabranio glasanje), papa je svoju podršku dao novoj partiji po imenu Popolari. Ujedinjujući seljake i nižu srednju klasu, Popolari je postala druga po veličini, iza socijalista. Tokom međuratnog perioda, odnosi demohrišćana i Svete stolice hlade se širom Evrope. Vatikan je partije koje može da kontroliše smatrao korisnim, dok je ignorisao one koje nisu bile voljne da slušaju instrukcije iz Rima i obraćao se direktno državi. U te svrhe, Vatikan je odustao od stranaka kao što je Popolari i zaključio niz diplomatskih sporazuma namenjenih zaštiti katoličkih interesa; najzloglasniji među njima bio je takozvani Rajhskonkordat, sklopljen jula 1933. između Hitlera i kardinala Euđenija Pačelija koji će kasnije postati Papa Pije XII. Tek su se posle Drugog svetskog rata demohrišćanske partije u potpunosti oslobodile Vatikana i preuzele vodeću ulogu u stvaranju posleratnog evropskog poretka. Okolnosti su teško mogle biti povoljnije. Fašizam i rat diskreditovali su rivalske pokrete na desnici. Demohrišćani su smatrani tipičnim atlantistima i antikomunistima u zemljama kao što su Italija, Zapadna Nemačka i drugim državama iz pogranične zone Hladnog rata. Štaviše, sada su prihvatili demokratiju, doduše uz ogradu: da bi izbegle totalitarizam, tvrdili su, demokratskim vladama su potrebni duhovni temelji – ono što najbolje stvara crkva. U tom smislu, demohrišćani su odbacili i komunizam i liberalizam kao oblike materijalizma. Taj stav ih, međutim, nije sprečio da na kraju sklope pakt sa kapitalizmom, mada će tvrditi da je religija neophodna da zauzda tržišna zla. Stranke kao što su nemačka Demohrišćanska unija zdušno su se trudile da privuku i protestante, čime je okončan vekovni verski sukob. Zapravo, demohrišćani su se trudili da budu što je moguće inkluzivniji, kako ne bi izgledali kao neki sektaški delegati. Glavno obeležje im je bila centristička politika konsenzusa i kompromisa, u skladu sa katoličkom predstavom o harmoničnom društvu u kojem čak i kapital i rad mogu sarađivati i gde crkva može igrati presudnu ulogu u pružanju socijalnih usluga. Ipak, u to vreme su komentatori često govorili o katolicizmu onako kako danas mnogi Evropljani govore o islamu: da je suštinski neliberalan i, kao oblik monarhije sa kraljem u Rimu, nesposoban da istinski prihvati demokratiju. Tako je 1958. harvardski istoričar H. Stjuart Hjuz pisao: „Hrišćanski demokrata je pre svega hrišćanin, a demokrata tek u sporednom svojstvu. Pridev je važniji od imenice.“ Ipak, demohrišćani su zbunjivali svoje kritičare. U Nemačkoj, Italiji i, u nešto manjoj meri, Francuskoj, stvarali su istinske demokratije. Sa druge strane, upravljali su uz značajan stepen nepoverenja u narodni suverenitet. U suštini su gledali kako da ograniče narod kroz institucije poput ustavnih sudova, nametnu mu moral preko crkvenog učenja i podvrgnu ga novom, nadnacionalnom poretku: Evropska konvencija o ljudskim pravima, na primer, bila je tvorevina britanskih torijevaca i kontinentalnih demohrišćana. Ovi drugi će postati i glavne arhitekte onoga što danas zovemo Evropskom Unijom. Konačno, demohrišćani su – kao i katolici, po prirodi internacionalni – slabo vrednovali nacionalnu državu. Odjek je to i takozvanih kulturnih ratova iz 19. veka (što će ostati poznato kao Kulturkampf Ota fon Bizmarka) koje su tada sveže ujedinjene države poput Nemačke i Italije vodile protiv katolika, osumnjičenih da odanost Vatikanu stavljaju iznad lojalnosti državi. No, demohrišćani su takođe pluralisti: odgovarala im je federalna, pravno fragmentisana evropska zajednica koja je više ličila na srednjovekovno carstvo nego na savremenu suverenu državu. Partibrejkeri Posle više decenija u ulozi dominantne političke sile Evrope, demohrišćani su sada suočeni sa lošim izgledima. Za slabljenje narodne podrške neki analitičari krive sekularizaciju. Istina je da se od početka 1960-tih crkve prazne širom kontinenta. Ali su i same stranke u to vreme počele da tvrde da je dovoljno držati se humanističkih ideala da bi se bilo dobar demohrišćanin. Pravi problem nastao je s trijumfom upravo onog političkog modela koji su zastupali još od 1950-tih. Većina zemalja centralne i istočne Evrope usvojile su ovaj model posle 1989. ali ni u jednoj od njih nije se razvila demohrišćanska stranka po ugledu na nemačku CDU ili italijansku Democrazia Cristiana. U nekim zemljama poput katoličke Poljske, demohrišćanske grupe izgledale su suvišno; u drugim, ispale su radikalno drugačije od svojih zapadnoevropskih uzora, iz dva razloga: bile su ostrašćeno nacionalističke i zbog toga nespremne da se odreknu dela nacionalnog suvereniteta koji su iščupale iz šaka Sovjetskog Saveza; bile su i sklonije populizmu, ne nalazeći razloga za nepoverenje u običan narod koji je uspeo da preživi diktaturu državnog socijalizma naizgled nepoljuljanog morala. U međuvremenu, dalje na zapadu, demohrišćani su izgubili svog najvećeg neprijatelja – komunizam – a sa njim i veći deo onog ideološkog lepka koji je na okupu držao često frakcijaške političke koalicije. U Italiji, demohrišćani su učestvovali u svakoj vladi od Drugog svetskog rata – pod izgovorom da se kabinet mora sačuvati od italijanske komunističke partije, najveće u Zapadnoj Evropi. Silno korumpirana Democrazia Cristiana se urušila početkom 1990-tih. Tadašnji italijanski premijer Silvio Berluskoni – čovek poznat po tome da se katoličkih vrednosti ne drži kao pijan plota – zapravo je nasledio glasače propale stranke. Nesumnjivo, kao što je uostalom i pokazao nedavni uspeh EPP, demohrišćani nominalno ostaju najjača politička snaga na kontinentu. Ipak, partija je duboko disfunkcionalna. Čarke oko glavnog kandidata za predsednika Evropske komisije, Žan-Kloda Junkera, očigledan su primer. Tokom kampanje neki lideri iz EPP pokušali su da iskoriste antievropske sentimente birača. Berluskoni je pokušao da uzjaše antinemački resantiman i približi se onim Italijanima kojima je dozlogrdila politika surove štednje. Odmah posle izbora, mađarski premijer i bivši potpredsednik EPP Viktor Orban napao je Junkera kao staromodnog promotera evropskog jedinstva, koji ne poštuje nacionalne države i njihove tradicije. Poslednjih godina, Orban je već izazvao negodovanje kada je objavio „rat za nezavisnost“ čiji je cilj bio da Mađare učini nezavisnim od sopstvenog EPP političkog projekta – evropskih integracija. Deo problema, tvrde neki komentatori, leži u tome što je EPP – koja obuhvata čak 73 stranke iz 39 zemalja – prosto preglomazna. Početkom 1990-tih kada su tadašnji nemački kancelar Helmut Kol i bivši belgijski premijer Vilfred Martens, u to vreme predsednik EPP, regrutovali političare širom Evrope, držali su se relativno niskih standarda ne obazirući se posebno na stvarnu posvećenost partijskim idealima potencijalnih kandidata. Kol je bio rešen da demohrišćani nisu napravili Evropu da bi je prepustili socijalistima, te da bez obzira na sve EPP mora da sačuva mesto najveće političke grupacije na kontinentu. Dublji problem, međutim, tiče se ideoloških karakteristika pokreta. Lideri kao što je Kol bili su spremni da u ime Evrope preuzmu rizike. Danas je teško naći prave sledbenike koji bi za evropske integracije stavili na kocku svoju karijeru; aktuelna nemačka kancelarka najmanje od svih. Posle finansijske krize, demohrišćani su imali izvanrednu šansu da se ponovo pozicioniraju po pitanjima kao što su tržište i etika: mogli su, recimo, da vrate svoje stare ideale ekonomije u kojoj je moralno relevantna jedinica društvena grupa sa legitimnim interesima, a ne pojedinac koji maksimizuje profit. Umesto toga, Junker i Merkel su prigrlili konvecionalnu politiku stroge štednje; danas je uglavnom zaboravljeno da je italijanski premijer Mateo Renci – velika nada evropske levice – u stvari počeo kao član rekonstruisane stranke Popolari (a još ranije kao katolički izviđač). Evropski demohrišćani mogli su i da preuzmu ponešto iz priručnika američkih konzervativaca, i vrate fokus na socijalna pitanja uz sopstveni Kulturkampf protiv sekularizma. Neki su već pokušali: u protekloj deceniji, španska Narodna partija mobilisala je katolički glas protiv premijera Hozea Luisa Zapatera iz redova socijalista, za čijeg je mandata legalizovan istopolni brak. Protivno klišeu o religioznoj Americi i nereligioznoj Evropi, u nekim južnim i istočnoevropskim zemljama postoji značajan potencijal za takve kampanje. Međutim, očigledno je da su španski glasači u krajnjoj liniji odustali od Zapatera zbog postupaka u vreme evrokrize. Takmičenje u popularnosti Demohriščani su suočeni sa teškom dilemom. Po ekonomskim pitanjima, njihovi politički ciljevi ih ne razlikuju mnogo od socijal-demokrata. Kulturkampf je rizičan, dok bi preterana bliskost mejnstrimu oko socijalnih pitanja otvorilo politički prostor za grupe koje se predstavljaju kao istinski konzervativne. Koristi od toga imaju političke partije kao što je Alternativa za Nemačku, uglavnom fokusirana na suprotstavljanje EU i sve više na odbranu tradicionalnog morala, ili francuski Front National. Što je najvažnije, demohrišćani su pod snažnim pritiskom nacionalističke desnice i populista. Pošto se više ne usuđuju da brane ambiciozne planove za jaču evropsku integraciju, nekadašnje arhitekte kontinentalnog jedinstva ostale su manje-više bespomoćne. Njihova politika sporazuma neuspešan je odgovor populistima, koji bujaju na polarizaciji i politikama identiteta. Stara klasna koalicija koja je podržavala evropsku integraciju na biralištima i od toga imala ekonomske koristi – srednja klasa i seljaci – smanjila se bukvalno svuda. Ova dugoročna transformacija čini slabo verovatnim da će hrišćanska demokratija ikada više povratiti dominantnu poziciju koju je imala u posleratnim godinama. EU tako ostaje prazna školjka: ideali koji su nekada inspirisali integracije naizgled su zaboravljeni, i danas ih brane samo male partije kao što su Zeleni. Evropska Unija se neće urušiti zbog toga. Njen pravi problem je poludovršena evrozona. Evropljani su skupo platili lekciju da je evrozona, kakva danas postoji, nepotpuna i nedosledna: monetarna unija koja ne omogućava pravu koordinaciju fiskalnih politika ni stvarnu usklađenost nacionalnih ekonomija. Poplava jeftinog novca iz Evropske centralne banke – aktuelno rešenje krize evra – nije uspela da reši strukturne probleme pojedinačnih država niti evrozone kao celine. Da bi se evro održao na duge staze biće potrebna volja da se preduzmu politički rizici i podnesu materijalne žrtve. A dani kada je demohrišćanski idealizam bio kadar da inspiriše tu volju su prošli. Foreign Affairs, 15.07. 2014. Prevela Milica Jovanović Peščanik.net, 19.07.2014. Izvor: http://pescanik.net/2014/07/uspon-i-pad-evropskih-demohriscana/
0 Comments
Грубо узевши, руски религијски мислиоци могу се поделити на он који су ишли низ струју, он који су ишли против струје и они који су с налазили изван струје. О овим последњим заправо се и не може говорити у множини, јер је практично једино Лав Шестов остао до краја живота неко ко је размишљао изван политичке вреве. Већ сама ова чињеница социолошки је индикативна. Она сведочи пре свега о снази политичког притиска коме су руски религијски мислиоци били изложени, најпре у царској Русији, а потом, у знатно већој мери, у совјетској верзији комунизма. Према репрсивним режимима свако ко мисли мора се на неки начин одредити, па било тако што ће их улепшавати, било тако што ће их критички сагледавати. У руском 19. веку заставу оспоравања постојећег политичког поретка носио је само Владимир Соловјов. Међутим, у 20. столећу његови следбеници увелико преовлађују међу религијским филозофима Русије. И ова чињеница социолошки је индикативна. Са почетком 20.века у Русији се отвара већи простор за политичке и духовне слободе, па тако настају основне претпоставке за то да известан број даровитих и по свом психичком склопу бунтовних личности у религијско филозофском облику испољи своје критичке ставове. На подручју Совјетског Савез духовна делатност ових бунтовних мислилаца окончана је њиховим прогонством, али и у емиграцији морали су се одређивати према комунистичком поретку што је био ухватио корена у њиховој отаџбини, а највећи међу њима, Булгаков и Берђајев, задржали су свој ранији критички однос према руској царској власти. Истини за вољу, самим чином одређивања неког становишта као критичког или апологетског не може се још увек установити мера његове истинитости и вредности. Међутим, анализа апологетског, или како би Соловјов рекао „пузећег“, религијско – филозофског правца руске мисли упућује недвосмислено на закључак да је овај правац како у теоријском тако и у емпиријском погледу био рђаво заснован. Натурализам Леонтјева и Данилевског, коме је краће време био склон и Николај Берђајев, није проблематичан само због тога што подразумева стављање знака једнакости између природе и друштва, него и стога што у потпуности искључује било какву истинску религијско – филозофску опцију и то не би требало посебно доказивати. Опсежније разматра захтева, међутим, „хришћански“ алиби руских апологетских мислилаца, а пре свега њихов покушај да за своје гледиште нађу потврду у Новом завету, односно у Христовом изворном учењу. На први поглед неке Христове речи као да им иду у прилог, а у првом реду она позната порука: „ Дајте ћесару ћесарово, а Богу божје“. Ако се порука Сина божјег размотри изван контекста у коме је изречена, онда је она несумњиво позив на послушност свакој власти без разлике, у овом случају као тоталитарној власти римске империје тако и ништа мање тоталитарној власти ондашњих Јевреја. Истина, остаје онда нејасно како се могло догодити да неко ко је наводно тако недвосмислено лојалан ондашњим властодршцима буде од стране тих истих властодржаца разапет на крст. Недоумица о којој је реч отпада чим наводни позив Христов на послушност властима онога доба сагледамо у његовом изворном контексту. Порука „Дајте ћесару ћесарово, а Богу божије“ није била намењена апостолима већ Христовим непријатељима који су били наумили да га испровоцирају, а потом и денунцирају, римском прокуратору. У овом погледу једнодушни су аутори сва три јеванђеља у којима се налази епизода о плаћању пореза, а писац Јеванђеља по Луки и сасвим одређено каже да је циљ фарисеја и иродоваца био да Христа изруче римским властима тако што ће га навести да каже нешто што би оправдало његово гоњење. Јеванђелисти о којима је реч једнодушни су и у суду да је Христос прозрео лукавство својих противника, те да је његов одговор био начин да се избегне једна вешто постављена замка. Према томе, Христов позив на послушност ћесару није начелног већ тактичног карактера. Другим речима, Исус није апеловао на лојалност тоталитарним режимима онога доби него је само домишљато отклањао опасност која му је од истих режима претила. Апологетска струја руских религијских мислилаца није се, дакле, могла с правом позивати на Христово научавање и његов живот, научавање и живот који су по свом духу били потпуно супротни тоталитарном поретку и тоталитарним моћницима онога света. На ово и овакво учење и овај и овакав живот са знатно више разлога могли су се позивати они религијски филозофи који су ишли против струје. Посебан осврт у склопу ових завршних разматрања заслужује и распрострањено уверење да између религијске филозофије у духу православља, и руске или словенске националне припадности с једне стране и византијске традиције с друге стране, постоји извесна дубока духовна, такорећи мистична веза. Оставимо ли по страни проблем византијске духовности, који за нашу тему није од пресудног значаја, ваља најпре указати на чињеницу да византијска политичка традиција нема у себи ништа што би се битно разликовало од традиционалних деспотских уређења старог времена. Додуше, византијски цар, као уосталом и сви хришћански цареви, није имао статус Бога, али је зато био намесник божји на земљи, „космократор“, или другим речима господар света, а све што се на његову личност односило имало је атрибут светости. Своју круну византијски космократор добијао је наводно од анђела или чак од самог Христа, па је тако под плаштом хришћанске правоверности у Византији остао очуван стари, добри пагански принцип обоготворења земаљских власти, односно њихових носилаца јер у начелу нема много разлике у томе хоћемо ли неког владара прогласити за Бога или пак намесника божјег на земљи. Државни принцип Византије и његова идеолошка легитимација били су у суштини истоветни са свим другим, у друкчијим историјским околностима насталим, деспотским управама. Ову „интернационалну“ природу византијског државног начела најбоље је уочио његов ватрени поборник Константин Леонтјев, када је у свом аутобиографском спису Моја књижевна судбина записао да би стари словенофили на питање шта је боље – стапање Руса са Јужним Словенима, уз губитак сопствене културне оригиналности, или „савез, зближавање па и мешање чак са Турцима, Тибетанцима и Индусима“ у циљу стварања нечег оригиналног, одговорили да је боље ово последње. [77] Разуме се, Леонтјев по оригиналношћу овде није подразумевао оно што се обично подразумева под тим појмом, већ деспотско државно уређење, заједничко и Турцима и Византинцима и Русима, у коме по природи ствари није било ничег оригиналног. Отуда потиче и гнев Леонтјева на Јужне Словене или тачније Србе и Бугаре, којима је љуто замерао пресађивање западњачких демократских институција на словенско тле. У свом главном спису Византизам и словенство Леонтјев је истицао да не види никакве гарантије за то да се у Србији може успоставити апсолутна монархија, јер Срби нису умели да отрпе чак ни самовољу свог ослободиоца и националног јунака Милоша, захтевајући устав, упркос високој мери сопствене патријахалности. [78] Да је Леонтјев добро проценио политички смер у коме се Србија била запутила, најбоље показује период владавине Петра I Карађорђевића с почетка овог столећа. У време Петра I, Србија је, под окриљем парламентарне монархије, имала аутентичне демократске институције. Једна истинита прича из тог времена довољна је да нам то илуструје. На препоруку Петра I дворски баштован је почео да сади шебој у дворској башти. Сазнавши за ову краљеву препоруку, опозиција је покренула расправу и парламент је донео одлуку да краља укори и да му не дозволи да се убудуће меша у послове дворског баштована. Није, свакако, случајно ни то што је краљ Петар I превео и на српском језику објавио класично дело либералне политичке филозофије О слободи, Џона Стјуарта Мила. Чињеница да је овај и овакав демократски режим могао ухватити корена у Србији, речито оповргава уверење или тачније предрасуду да словенски народи такорећи органски не прихватају демократске политичке институције. Истина, политичка историја Русије, као да доводи у питање овај наш закључак. Међутим, не треба сметнути са ума да је у тзв. фебруарској револуцији спонтаном акцијом самих Руса укинут самодржавни политички поредак, и да је бољшевичка варијанта самодржавља устоличена насилним путем, да и не говоримо о томе да су на последњим слободним изборима бољшевици, упркос парама немачког цара и упркос за њихову идеологију погодним историјским приликама, остали у мањини. Леонтјев је, дакле, добро увидео да не постоји никаква мистична спрега између православља, византизма и националне односно расне припадности Срба, Бугара или Руса, као и свих других словенских народа уосталом. Према томе, ако данас неки словенски народи, међу којима и српски народ, имају деспотску државну управу, она је искључиво последица одређеног сплета историјских околности. Реч је, значи, о нечем што није везано на небу него на земљи. А све што се на земљи веже, по природи ствари не траје вечито и на земљи ће се и развезати. [77] Моя литературная судьба, New York, London, 1965, стр. 57. [78] Восток, Россия, Словенство, том 1, Москва, 1886, стр. 128. Никола Милошевић, Православље и демократија, Београд, Нови Сад, Терсит Прометеј, 1994. 73-80 стр. |
Details
AuthorWrite something about yourself. No need to be fancy, just an overview. Archives
February 2022
Categories |